Monaški je život prisutnost za Boga.

Uronjeni smo u jedno otajstvo: prije nas, u nama, onkraj nas, postoji Netko. Bog jest. On je ovdje i on govori. On govori tebi i ti živiš pod njegovim pogledom. Monah nastoji živjeti u prisutnosti te osobe, u pravom smislu riječi, koja je istovremeno “Ti” kojem se obraća sva njegova ljubav i “Ja” koje se njemu prvo obraća iz čiste ljubavi. Bog te je pozvao po imenu i ti se usuđuješ njega zvati Imenom. Znaš da je tvoje osobno ime urezano u njegovim božanskim dlanovima i dopuštaš Gospodinu da ureže svoje božansko Ime na tvoje čelo, da priveže svoj Zakon za tvoju ruku. Za monaha, sve je uvijek i posvuda određeno otajstvom te sveprisutnosti, do te mjere da je sve što kaže, misli, čini, po njoj preobraženo. Za monaha sve je dar. Sve je ikona Božja. Ničemu i nikome ne može se dati prednost pred tom ljubavi, ništa nije profano, sve je sveto – ne učinjeno svetinjom nego posvećeno, i najmanja stvar, najmanji trenutak, svaki događaj upućuje na tu Prisutnost i poziva na veliku sabranost. Kontakti i susreti su tako preobraženi, osvijetljeni tom svjetlošću, prozirni pred tom jasnoćom, tijekom dana sve je blagoslovljeno, i vrijeme i prostor ponovno postaju svetima – i svi elementi tvoga postojanja moraju biti rastopljeni, pretopljeni i ponovno stopljeni da bi bili sjedinjeni po Božjoj vatri. Ako si monah, za tebe je Bog sve. Ti, dakle, ne moraš čak ni govoriti jer si svjedok kojemu Bog kazuje:”Hodaj preda mnom”. Kao David, kao Ivan Krstitelj, ti si pred Bogom i napreduješ pred njim privučen ovim općim sabiranjem; sav tvoj život odsada se usmjerava prema slušanju tih riječi i više ne moraš brinuti ni za odjeću, ni za hranu, ni za sutrašnjicu, nego jedino za kraljevstvo Božje koje je tu “u tvojoj nutrini”.