U tom se smislu monaški život naziva i anđeoskim: ne bez korijena i angažmana, nego odlučno okrenut prema nebu gdje boravi Bog. Sav je kršćanski život privučen tim uzletom uzašašća: mi smo svi već na neki način tamo gore i bila bi iluzija misliti da je naša budućnost ovdje dolje. S Isusom Otac nas je uskrsnuo i posjeo na nebo u Kristu. Tvoje te monaško zvanje dakle poziva da usrdno tražiš zbilje odozgo, tamo gdje se nalazi Krist, da težiš za nebeskim, a ne zemaljskim zbiljama – jer ti si već mrtav i tvoj život je odsada skriven s Kristom u Bogu. Tamo se nalaze istinske radosti. Nećeš otprve shvatiti da su nevidljive i nebeske zbilje najstvarnije i najaktualnije: vidljive stvarnosti imaju tek jedno vrijeme, nevidljive su vječne. To je upravo suprotno od slave kakvu traži svijet. Jednoga dana ćemo svi biti kao anđeli na nebu.

Po djevičanstvu srca i po obraćenju čitava života teži da zadobiješ taj jasni i svijetli pogled koji omogućuje vidjeti Boga i u liturgiji pjevaj Gospodinu u zajedništvu sa svetima i s anđelima. Ušavši u monaški život, ti si se približio brdu Sionu, gradu živoga Boga, nebeskom Jeruzalemu, milijardama anđela, slavećem mnoštvu prvorođenih čije je ime zapisano na nebu. Blago tebi ako ti je srce čisto: vidjet ćeš Boga s anđelima.