Znaju da je Bog čist, nedostupan, sasvim drugi, Presveti, da sami po sebi nisu sposobni doseći ga i da ga ne mogu vidjeti a da ne umru. Zbog toga žele umrijeti. Ne životu, nego starom čovjeku, svijetu; grijehu koji im priječi vidjeti, živjeti, razvijati se. Shvatili su da ako se ne mogu uspeti do Boga, mogu ga primiti u sebi, pronaći ga u dubini vlastita srca, te da je po Kristu otvoren novi put na kojem ih on privlači sa sobom prema nebu. “Jer oni su mrtvi, kako je pisano, i njihov je život odsada skriven s Kristom u Bogu.” “Zajedno s njim, Otac nas uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu”. Vidjevši vrata otvorena prema nebu, mala vrata i usku stazu koja vodi u život, odvažili su se poći tim putem i proći kroz ta vrata, kako bi odmah uronili u viđenje koje se otvara prema nevidljivome.

Držeći pogled uprt u taj blaženi cilj, tvoj monaški život već sada teži najavljivati vječnost.