Monah je jednako tako i jedan (unus). Ujedinjen da bi mogao ujedinjavati. Ujedinjen u sebi i sjedinjen sa svojom braćom. Sveza jedinstva zemlje i neba, čovjeka i Boga. Jer nije samoća neko dobro samo po sebi, dobro je zajedništvo. Samoća je tek put prema zajedništvu. Zato “monah” nije samo “monos”, nego je jednako tako i “unus”. Jer kao što nije dobro da čovjek bude sam, svrha monaštva nije da monah ili monahinja budu samotnici, nego osobe najvećeg mogućeg zajedništva. Ako monah izabire živjeti stanovite raskide, to čini zbog grijeha koji je sve izmiješao i podijelio. No, korak po korak, on želi tvoriti jedinstvo, dopustiti da milost u njemu ponovno stvori jedinstvo.

Budi, dakle, najprije ti sam prostor svog jedinstva, dopusti da Duh malo pomalo u tebi ponovno uspostavi prvi sklad, dopusti da Božji oganj spali u tebi sve što priječi da zasja čisto zlato, dopusti da voda iz Kristova boka opere tvoju haljinu i tvoje grijehe. “U miru sa samim sobom, bit ćeš izvor mira drugima.”