Jedna riječ sažima točku prema kojoj teži sva ova avantura svetosti: srce.

Gdje bi moglo biti blago monaha ako ne u dubini njegova srca? Unutar tebe postoji prostor koji ti je intimniji od tebe samog, kamo ne bi znao ni ući bez dopuštenja onoga koji tamo već stanuje, ali do kojeg možeš naći put tek uz cijenu dugog napora, uz svjetlo velike čistoće, na granici potpunog, totalnog osiromašenja. Tamo je Bog stavio božansku iskru koju nosiš u sebi, sliku njegova lica, lica onoga koji te je stvorio na svoju sliku, izvor žive vode koji u tebi može izvirati u Život vječni.

Bog je stvorio tvoje srce dovoljno velikim da može njega obuhvaćati. Tvoje srce obuhvaća onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti i tko je veći od svemira. Usred tebe stoluje Stvoritelj svijeta i s njim cijeli svijet!

Obuzet, očaran, zansen tim otkrivenjem, monah stavlja svu svoju energiju u taj silazak u najdublje dubine vlastita srca. Zna da je istinsko čovjekovo hodočašće unutrašnje, da postoji mjesto u njegovu biću gdje početak dostiže kraj, gdje Vječnost dostiže Vrijeme, gdje je besmrtna stvarnost u njemu zapisana još prije postanka svijeta, kako bi preživjela zauvijek sveta i bezgrešna pred Ocem, u Ljubavi. On zna da je dragocjeni biser skriven ured toga polja i odlazi, sav radostan, ostavljajući sve, da bi prekopao to polje.